Nedjelja, 20. rujna

Danas je još uvijek ljeto.

Sunce grije, temperatura je oko 26 °C i na trenutke se čini da ljetu još ništa ne nedostaje. Krenula sam biciklom, bez posebnog plana, a putem me povukla poznata pomisao: možda još jednom svratiti do Jambrića, okupati se i iskoristiti jedan od posljednjih toplih dana.

Ali s Jambrićem sam se za ovo ljeto već pozdravila.

Sa šumom također. S onom ljetnom šumom, punom zelenila, topline i dugih dana. Nekako sam već osjetila da je njezino vrijeme prošlo, iako kalendarski ljeto još nije završilo.

Zato sam nastavila dalje.

Cestom prema šumama, s namjerom da napravim malo dulju i ozbiljniju biciklističku rutu. I opet me put doveo tamo gdje me često dovede – u Glavicu.

Glavica je jedno od onih mjesta koja se mijenjaju zajedno sa mnom kroz godinu. U jesen ovdje ljudi dolaze po kestene i gljive. Vrganje, lisičarke, sunčanice i mnoge druge koje poznaju oni koji znaju što traže. Šuma tada dobiva potpuno drugačiji karakter, miris i ritam.

A ja sam ovdje gotovo svake jeseni.

Život me ponekad odvede u Zagreb, Rijeku ili neki drugi grad, poslovno ili turistički. Ali nekako uvijek imam sreću vratiti se ovdje. U svoj rodni šumski kraj. I gotovo svake godine, kad dođe određeno godišnje doba, ponovno ga susretnem.

Danas sam tako, sasvim slučajno, ponovno osjetila jesen.

Ne onu jesensku hladnoću koju obično povezujemo s krajem rujna, nego nešto puno suptilnije. Onaj trenutak kada uđeš u šumu i shvatiš da se nešto promijenilo. Još je toplo. Još miriše na ljeto. Još uvijek možeš poželjeti skočiti u rijeku.

Ali nešto se već događa.

Ljeto polako ustupa svoje mjesto jeseni.

I priznajem, uvijek mi ga je malo teško pustiti. Vjerojatno nisam jedina. Nakon svih tih dugih dana, kupanja, vožnji, šetnji i topline, teško je reći: sada je dosta.

A onda napraviš samo jedan korak dublje u šumu.

I shvatiš da ne moraš ništa žaliti.

Jer dolaze drugačiji dani. Dolaze boje, kesteni, gljive, magla, mirisi mokre zemlje i tišina koju ljeto nema. Nakon jeseni doći će zima, pa proljeće. Svako godišnje doba donijet će nešto svoje.

Možda je upravo to ljepota ovog kraja.

Ne moraš birati između ljeta i jeseni. Možeš ih voljeti dok traju i ponovno otkrivati što dolazi nakon njih.

Danas sam krenula biciklom misleći da možda još jednom idem prema ljetu, a vrata mi je ipak otvorila jesen.